Evo drago mi je da sam napokon našao malo vremena i inspiracije da se uključim u ovu raspravu o hrvatskoj nasa-i, gotovo godinu dana nakon što sam to namjeravao i najavio (u rubrici "Dobrodošli - Predstavite se").

U Hrvatskoj već desetljećima postoje ljudi, neki zasigurno već i djedovi i bake koji ne samo da su maštali i čitali knjige o svemiru, nego su i pokretali određene aktivnosti u tom smjeru, no one se nisu nikako uspijevale pokrenuti dalje od amaterskih zvjezdarnica, relativno skromnih raketnih društava i tehničkih muzeja.

Službeno, bivša Jugoslavija nije imala svoju svemirsku agenciju, niti svoj svemirski program, a po tom planu nije sudjelovala ni u misijama SAD, ni SSSR-a (vjerojatno zbog svojeg statusa nesvrstanosti i odustajanja od nuklearnog programa). Tako, niti Hrvatska nije naslijedila po tom pitanju praktički nikakvu infrastrukturu, stručnjake ili stekla bilo kakvo značajnije iskustvo u ovom području (za razliku od nekih drugih zemalja srednje i istočne Evrope koje su bar u ograničenom obimu surađivale u sovjetskom svemirskom programu - interkosmos).

Ipak, Jugoslavija je bila jedna od osnivačica i najranijih članica Međunarodne astronautičke federacije (IAF), još negdje od sredine 1950-tih godina, te je u određenim razdobljima služila kao mjesto susreta astronauta, znanstvenika i inženjera istoka i zapada. Ovome treba pridodati da se nemali broj hrvatskih inženjera i znanstvenika, nakon što su se negdje 1960-tih i 1970-tih "otvorile" jugoslovenske granice, preselio u SAD i tamo dao značajan doprinos američkom svemirskom programu (npr. Apollo i STS). Pročitajte intervju na stranicama HSA s Mike Vucelićom: http://www.csa.hr/index.php?zaglavak=interview_vucelich

No, kako bilo da bilo, nakon osamostaljena, Hrvatska nije nastavila niti ove nekadašnje aktivnosti, a i iz osobnog sam se iskustva uvjerio kako je kriza i ratna situacija 1990-tih imala razarajuć utjecaj na rad nekolicine društava iz domene tehničke kulture koje su u ovom području imale bar neizravnu popularizatorsku i amatersku ulogu. To se ne odnosi samo na financijska i materijalna sredstva, nego i na osipanje i gubitak stručnih ili iskusnijih kadrova. ...

Dakle, moglo bi se reći da smo sada na neki način ponovno na početku, ili možda na početku prije početka

Kada bi se Hrvatska uspoređivala sa zemljama članicama ESA-e (evropske svemirske agencije), uzevši pri tome u obzir njenu veličinu i sadašnji stupanj gospodarskog razvoja, onda bi Hrvatska već danas (ako ne još jučer) trebala godišnje izdvajati oko 12 milijuna Eura u svemirske aktivnosti, a tim sredstvima (kao razvojno i koordinirajuće tijelo) u pravilu bi trebala raspolagati jedna nacionalna svemirska agencija.

Ta sredstva, iako za naše prilike znatna, zasigurno nisu dovoljna za maštanja o svemirskim pustolovinama poput onih u Zvjezdanim stazama, ali bi Hrvatskoj i njenim građanima omogućila stvaranje jedne solidne domaća baze i vezu sa evropskim i svjetskim svemirskim aktivnostima.

Osim sredstava, potrebno je zadovoljiti i druge pretpostavke, pogotovo ako se ti novci žele racionalno i transparentno trošiti. Potrebno je obrazovati ljude, izgraditi infrastrukturu, stvoriti određene kontakte i uspostaviti odnose među različitim institucijama (sveučilišta, ministarstva, gospodarstvo, inozemna tijela, i td.).

Prema našim razmišljanima, a to potvrđuju i neka iskustva drugih zemalja srednje i istočne Evrope (poput Češke koja je nedavno postala punopravni član ESA-e !), za početak bi u Hrvatskoj trebalo osnovati jedan tim od nekoliko ljudi koji bi se službeno bavili ovim pitanjem, imali svoj ured, proračun i dobivali redovnu plaću za pristojan život (min. 1000 Eura mjesečno).

Taj bi tim, recimo kroz 5 godina, postepeno stvorio podlogu za početak normalnog funkcioniranja Hrvatske svemirske agencije, s početnim proračunom od nekih 290 000 Eura godišnje. Program aktivnosti bi obuhvaćao razvoj domaćih (baznih) aerospace aktivnosti i suradnju na međunarodnim projektima, primjerice:

1.) Razvoj i unaprijeđenje HSA i domaće suradnje

2.) Baloni
3.) Suborbitalne rakete
4.) Nano-mikro sateliti

5.) Međunarodna suradnja i integracija u ESA-u

Prije toga, tj. u ovom trenutku, postavlja se pitanje kako motivirati državu da izdvoji ta sredstva, tko bi trebao sačinjavati jedan takav tim, te kako u ove aktivnosti optimalno uključiti što šire dijelove društva (poput na kraju krajeva i naših članova HSA i USS Croatia).

Starfleet Academy - "... Your job is to create a team and bring it up to the stars ..." (James T. Kirk)

NASA KOD NAS...HM..SUMLJAM..TO JE PUNO PUNO NOVACA ZA MALU LJEPU NAŠU..
po meni mi nemamo ljude za to..naši su faxovi loši,a i sami znademo kako se završavaju ti faxo kod nas...
po meni bilo bi bolje da skoro u svakom gradu ima neka udruga ili neke organizacije..pa de se što više skupi ljubitela svemira svega što uz to ide..pa da ne samo "školovane" nego i obične ljude što više počnu razmišljat o svemiru..a onda za nekih 30 god kad budemo imali skupinu genija i ljude koji budu bili za da se iz proračuna vade velike količine novca..e onda je sve moguče...jer zamislite kako bi sad reagirali ljudida im se kaže da iz proračuna ide van 3 ili 4 milijuna eura za hrvatsku verziju nase...

To je sigurno jedna od mogućnosti, takve udruge kod nas već djelomično i postoje. To su pretežno već navedene zvjezdarnice, astronautička društva i sl., a internet je omogućio i otvaranje stranica i foruma na tu temu.

No to sve skupa (praksa pokazuje) nažalost nije dovoljno. Većina ljudi, da bi ostala zainteresirana, treba vidjeti da to sve skupa u nekom razumnom roku i daje neke konkretne i dovoljno atraktivne rezultate. Jer, teško da će netko, osim možda najtvrdokornijih i najvjernijih obožavatelja čekati 30 godina. Pa čak i njih obiteljske i životne obveze tokom vremena odvesti će u nekom potpunom drugom (posve prizemljenom) smjeru. To znači da neće imati tko prenijeti stečena znanja i iskustva mlađim generacijama i one će ponovno kretati od samog početka i tako u začarani krug.

Kada bi Hrvatska i odlučila ulagati bar ovih 290 000 Eura godišnje, na svotu od 12 milijuna Eura izdvajanja bi se popela tek možda tamo negdje 2025. godine. Mislim da 290 000 Eura za Hrvatsku nikako ne bi smio biti problem, ako se novac ulaže racionalno i transparentno.

ovo sa žačaranim krugom si upravu...
ali po meni nema dovoljno udruga..
npr..ja sam iz bjelovara..tu je takvo nešto nemoguče osnovat..
bilo je puno pokušaja ali to je sve slabo...
svima više je stalo do sexa,alkohola i tračeva...
bilo ti je prošle zime predavanje o kometima u knjižnici...bilo nas je čak 4 i to jedan je mislijo da budemo govorili o padu kometa..onom koji je kao pao i ubijo dinusaoure..i kad je skužijo o čemu je riječ otišo je...
a kavić do je bio pun jer tamo je bio neki parti...
a što je najgorje to je bio ponedeljak...
ali možda se sve to popravi....

Bio sam prije 7-8 godina u Bjelovaru. U to vrijeme pokušavao sam u okviru aeromodelarske sekcije u Puli pokrenuti astronautički i raketni ogranak, te sam tako došao i u kontakt s Krešimirom Pavlešom, predsjednikom Hrvatskog astronautičkog i raketnog saveza (HARS), koji me je pozvao na državno natjecanje u Novu Raču.

U Bjelovar sam stigao dan ranije, pa sam malo razgledao grad. Doznao sam da u gradu postoji raketna sekcija u jednoj (mislim V.) osnovnoj školi, koju sam nakon dosta lutanja uspio pronaći. U prizemnoj zgradi do škole susreo sam se sa starijim nastavnikom i grupom učenika koji su tom prilikom pripremali malene modele raketa za skorašnje natjecanje. U Bjelovaru sam bio u kontaktu s još jednim domaćinom organizacije natjecanja srednjih godina, no nažalost, kasnije sam doznao da je jedan od njih ili čak obojica iznenada preminula, pa ne znam kakva je danas situacija ...

Natjecanje u Novoj Rači omogućilo je da se na jednom mjestu nađe većina ljudi aktivnih u ovom području iz različitih dijelova Hrvatske. No, s obzirom da se radilo o natjecanju, u tom trenutku nije bilo baš previše vremena za produktivnu komunikaciju. Promatrao sam što rade kolege i u egzibicijskom dijelu natjecanja lansirao svoju malenu raketu, nakon čega sam većinu vremena trčao po polju i tragao za njom, jer ju je nakon dostizanja nekih 100 metara visine i otvaranja padobrana zračna struja odnijela na obližnju uzvisinu gotovo pola kilometra dalje.

U Bjelovaru sam prespavao u đačkom domu (zajedno s kolegama iz Zadra), a jutro nakon doručka i prije odlaska u Novu Raču na natjecanje, u društvu djece smještene u domu odgledao sam i jednu epizodu zvjezdanih staza "Voyager". Inače, već više sam puta u okviru aeromodelarske sekcije i zvjezdarnice imao prilike raditi s djecom i moram priznati da su naša djeca vrlo sposobna i pametna, te ako im se nešto objasni i pokaže na kvalitetan i razumljiv način ona će to iznenađujuče brzo i uz veliku znatiželju apsolvirati.

Međutim, kada je konkretno o raketarstvu riječ u Hrvatskoj se uglavnom sve svodi na izradu malenih početničkih modela raketa (Arcus, nekoć u Jugoslaviji još poznate i kao R-3) i lansiranje uz pomoć malenih raketnih motora snage 2,5 do 5 Ns. Dijete jedan takav program može apsolvirati za najviše nekoliko mjeseci, pa se postavlja pitanje što nakon toga ?

Kada bi imali jedan sveobuhvatan program, koji bi vodio od "vrtića pa sve do sveučilišta" i kasnije do profesionalne karijere (tehničari, inženjeri, znanstvenici, ...) tek tada bi to sve skupa dobilo svoj pravi smisao i vjerujem da bi ovo predavanje o kometima imalo sasvim drukčiji odaziv.

e onda ti je jasno..nakon njihove smrti sve je otišlo u k.....
škola u novo rači je bila u tome jako dobra sad je loša..jer nema ko to više vodit

Žao mi je zbog svega toga. Ali, moram priznati da se i ja još od djetinjstva susrećem sa sličnom situacijom i tragam za odgovorima i rješenjima.