psihologija i psihijatrija su dva odvojena područja, a psihijatrija se bazira na neurologiji a rezultira kljukanjem lijekovima, dakle mora imati podlogu u znanosti, poglavito kemiji.

a s obzirom da "znanstveno" znači promatrano tijekom vremena, proučavano i na temelju kojeg se donose zaključci, ne kužim zašto ne bi bila znanstvena freudova psihoanaliza, ako je imao veliki broj pacijenata i klijenata u dužem vremenskom nizu na osnovu kojeg je skužio uzorke koji su isti kod svih ljudi?

Amen to that!



Meni je ta psihijatrijska "znanost" na vrlo klimavim nogama. Oduvijek sam bila pobornik psihologije. Oni bar priznaju da je svaki čovjek jako individualan i da jako puno toga ne znamo, svakom pacijentu pristupaju kao unikatnoj individui...

Kako možemo govoriti o znanstvenom istraživanju u psihijatriji kad je naš uzorak toliko raznolik i toliko podložan varijacijama? Ljudi nisu laboski miševi da bismo mogli napraviti reprezentativni uzorak genetički toliko sličnih jedinki, a ni u kom slučaju i ponavljati pokuse da provjerimo rezultat.
Znanost se temelji i na eksperimentalnosti. Moraš primijeniti neku metodu koja je objektivna. Postaviš hipotezu i onda ju testiraš dok je ne srušiš. Ako ju ne možeš srušiti, onda kažemo da je ona teorija. To s ljudima ne možeš baš tako lako. Smatram da se cijela medicina temelji na pokušajima i pogreškama. Psihijatrijska medicina je osobito puna strave i užasa. Samo da vas podsjetim na lobotomiju i Nobelovu nagradu koju je onaj doc pobrao. Neću ni spominjati elektrošokove (koji se, btw. i danas koriste u psihijarijskoj medicini, ali su navodno manje invazivni od prijašnjeg prženja mozga). Toliko o psihijatrima...

Ne bih medicinu smatrala znanošću. Meni su matematika, fizika, kemija i još neke sitnije grane najbliže tome. Čak i biologija (koju dijelom studiram) zna biti vrlo diskutabilna jer je previše podložna devijacijama zbog nemogućnosti dobre statističke obrade (zbog varijacija u populacijama). Majka Priroda je misteriozna dama.

I ne volim veličanje Freuda (ne smatram da vi to radite ). Mislim, povijest je puna pametnih ljudi kojima trebamo biti zahvalni koliko su učinili za suvremene tekovine znanja, ali moramo u isto vrijeme znati da idemo naprijed i da je ok što neke stvari koje su tvrdili nisu točne. Ne volim kanoniziranja... samo to.

Dopustite da se uključim.
Ne bih se složila da se psihijatrija svodi na kljukanje lijekovima, osobito ne dječja i adolescentska psihijatrija. Meni je, doduše, moja doktorica rekla kako u klasičnoj psihijatriji (za odrasle), baš i nema puno razgovora, ali da oni (dječji i adolescentski psihijatri) razgovaraju i s djecom i s roditeljima minimalno četrdeset pet minuta. Također, smatra se kako mlad čovjek općenito ne bi smio samo uzimati lijekove, već da mora ,,izbaciti iz sebe" što ga muči. Međutim, neki ljudi ni ne vole ići na razgovore.
Ja idem jednom tjedno psihijatrici već šest godina, a dok sam bila pauzirala godinu, išla sam i dvaput. Razgovaramo otprilike sat vremena, ako nas bilo njene bilo moje obveze ne spriječe u tome, a lijekove uzimam, ali sam ih dosta smanjila u posljednje vrijeme. Smatram da stvarno pomažu i djeluju te da to nije nikakva ,,čarobna tableta za sreću", već lijek koji liječi određene poremećaje koji su zbilja, makar dijelom, organske prirode, na primjer antipsihotici mogu olabaviti prisilne misli, opsjednutost težinom kod anoreksije i općenito razne opsesije, a antidepresivi podignu razinu serotonina. Ako uzimamo, primjerice, tablete za dizanje razine željeza u krvi, zašto ne bismo uzimali tablete za dizanje ili spuštanje razine raznih neurotransmitera?
Što se tiče raznih metoda, bijah u bolnici i, istina, ondje te mogu zavezati, elektrošokovi se koriste i malo slobodnije eksperimentiraju s lijekovima jer je mogućnost nadzora veća nego pri ambulantnom liječenju, ali to ne znači da su psihijatri sadisti ili takvo što. Ovisi dođeš li razumnom liječniku ili ne. Ja sam došla nekoj doktorici koja je prilično šablonski radila terapiju sa mnom i ljutila se kad ja ne bih na to reagirala, ako ne bih dovoljno jela prijetila bi mi sondom i utuvila si je u glavu da sam shizofrena od prvog razgovora sa mnom, dok mi je moja dugogodišnja doktorica postavila dijagnozu tek prije godine dana (u bolnici sam bila prije šest godina). Također bi redovito pogrešno shvatila ono što bih joj ja rekla, a moje bi objašnjavanje smatrala potiskivanjem.
Ono što hoću reći je da, kao i u svemu drugom, tako i u psihijatriji sve ovisi o tome kako čovjek obavlja svoj posao. Također, ne bih rekla da ova moja doktorica ne misli da je svaki čovjek unikatan i različit. Dapače, čisto sumnjam da druge pacijente moli da joj pokažu kako izgleda grčki jezik.
Uglavnom, o psihijatriji imam iz iskustva pozitivno mišljenje pa me predrasude živciraju.
Što se tiče Freuda, upravo je njegova zasluga što se s neurotičnim osobama počelo razgovarati umjesto da ih se liječi elektrošokovima, mirisnim kupkama i što ja znam čime sve ne. To je velik doprinos, bez obzira na njegove upitne teorije.

Zato sam i originalno spomenuo da je "mekana" znanost.

Ovaj... to baš i nije potpuno istina. U psihologiji se većinom koriste šablonama, koji čovjek spada u koje područje i više se bave manjim poremećajima ponašanja nego amo reć bolesnim ponašanjima. Psiholog je više savjetnik nego liječnik. Sa psihologom isto možeš razgovarat, ali on ti ne može dijagnosticirat recimo bipolarni poremećaj.

A s tobom se, Točkice, u potpunosti slažem. Nije ni svaki liječnik isti.

Boz... nisi rekao što smatraš mekanom znanošću (bar ne u ovom topicu)? Jer je psihijatrija grana medicine, i po ovome nije mekana.
Valjda si mislio na psihologiju, jel?

Linkao sam na wiki, dosta za definiciju.

Nije mi baš skroz jasan tvoj post. Idem malo raščlaniti što sam mislila reći.

Meni se čini da ljudi ljudi poistovjećuju psihijatre i psihologe. Psihijatru se ide onda kad psiholog ne može pomoći, kad je kemija mozga toliko poremećena da ju ne možemo sami korigirati (Točkica je to lijepo objasnila).
Kroz moja iskustva psiholozi uglavnom nisu svrstavali po šablonama, već su jednostavno bili tu da slušaju i postave neko pitanje koje će nam pomoći da riješimo neki problem i, naravno, da daju savjete. Njih sam uvijek doživljavala kao ljude koji pristupaju unikatno jer je svaki čovjek jako kompleksan kao ličnost.

S druge strane, psihijatar ima par (npr.) antipsihotika koji se popisuju pacijentima koji imaju psihozu. To znači da on u tih par lijekova na tržištu itekako neindividualno pristupa pacijentu jer nam je kemija mozga slična. I jako često se samo na to svede njihovo liječenje.

Poanta s psihijatrima je da oni jako površno obrade svoje pacijente. Takva iskustva sam imala sa svojom mamom koja je psihički bolesnik. Nju psihijatrica pita kako se osjeća, je li joj dobro, čuje li glasove, kako spava i to je to. Nikad se nitko nije potrudio uistinu saznati što ju muči. Nama to nikad nije uspjelo jer je mama jako introvertirana i ne želi razgovarati s nama (a očito ni s psiholozima i psihijatrima). Ok, sad se otvara pitanje je li uzrok psihičkog poremećaja mentalne prirode (npr. neka trauma) ili se radi prvenstveno o genetici (prim. rak). S druge strane razumijem i psihijatre, s obzirom koliko pacijenata moraju obraditi, dobro i obavljaju svoj posao. Jasno, postoje uvijek iznimke (opet je tu Točkica imala dobro iskustvo).

Ono što mene žalosti je da su ljudi s psihičkim poremećajima i njihove obitelji jako diskriminirani. Znam da sam ja bila užasno ljuta što su nam se zbog mame svi našli prozvanima pametovati o tome kako bismo trebali postupati s njom i slično. Onima koji su nas počeli izbjegavati sam zahvalna na iskrenosti, super da su se sami pokupili. I jako me ražalostilo što nitko ne razgovara s obiteljima psihičkih bolesnika koje ne znaju kako se postaviti, kako pomoći i kojima nitko ne kaže koliko je dragocjena i nužna obiteljska podrška za oporavak psihičkog bolesnika. To bi trebali obaviti psiholozi. Nažalost, to kod nas ne funkcionira.

Isto tako, bilo bi dragocjeno da psihički bolesnici imaju priliku redovito posjećivati psihologe koji će im pomoći da nauče kako prevladati stres (koji vrlo negativno djeluje na svaku bolest), kako se postaviti nakon povratka iz bolnice (znam da mojoj mami to nije bilo lako, mnogima drugima je bilo još teže).

Ajme kako sam se opet raspisala, a nisam ni kvotnula Točkičin post.

Inače, znam primjer jednog mladića kojem je dijagnosticirana depresija i čiji je psihijatar bio izrazito protiv farmakoterapije pa ga je učio da si sam radi ono što bi mu inače radili lijekovi. Moj je brat otišao na par razgovora kod psihijatra da malo popriča s njim jer je imao problema s nasilnicima u školi. Uglavnom su pričali o LEGO kockama i ,,Zvjezdanim stazama".
(Napominjem da se radilo baš o psihijatrima, dr. med., ne o psiholozima.)



Ovisi koji psiholozi. Ja sam bila kod dviju kliničkih psihologinja na testiranjima (test inteligencije i neki testovi ličnosti) i ti su testovi zaista kategoriziranje. Ja sam na svakom trećem pitanju morala tražiti objašnjenje jer neka zaista nisu bila samo za ,,Da" ili ,,Ne". I bila sam kod dviju školskih psihologinja od kojih mi je kod jedne, one iz osnovne škole, išlo na živce što mi je bila savjetovala da se ne zamaram time što je amigdala i kako funkcionira. Obje su mi, inače, bile jako drage.


Da, to je ta klasična psihijatrija, za odrasle, i mojoj se psihijatrici takav pristup baš i ne sviđa.





Mene općenito ljuti kad se netko nađe prozvanim ikome o ičemu pametovati. Ili budi od pomoći ili šuti, ne prigovaraj. Takvo je barem moje mišljenje.
Inače me iznenađuje nedostatak komunikacije između liječnika i pacijenata. Po mnogim forumima i medicinskim portalima ljudi mole objašnjenja svojih dijagnoza ili dijagnoza svojih bližnjih, zašto im to ne objasni dijagnostičar?




Ovo bih potpisala u potpunosti! Odnosno, mislim kako bi bilo još bolje da tu ulogu ima njihov psihijatar.
Osobno nisam imala osobitih problema nakon povratka iz bolnice, ali sam, ponavljam, svaki tjedan bila kod doktorice. To je sigurno imalo veliku ulogu.



Ma citiranje dugih tekstova zna biti zamorno, čega sam ja bila u potpunosti svjesna dok sam bila pisala jedan takav, tako da se ne moraš brinuti.

Poanta mog posta je da se psihologija svodi na šablone, a psihijatrija na analize.

Očito imamo totalno različita iskustva.

Ako odeš kod kliničkog psihologa, on napravi sve te šablonske testove (Toč je to navela, npr. svi pacijenti s neurologije moraju proći te testove), ali ako ideš kod psihologa jer te nešto muči on ti neće prvo dati hrpu testova da ih rješavaš (=šabloniranje) već će te pitati o čemu želiš razgovarati. Takva sam ja imala iskustva s našim školskim psiholozima. Bila su relativno dobra.

@Točkica: moje osnovnoškolske i srednjoškolske psihologinje su mi, kad je mama bila bolesna, rekle da se ne opterećujem time i da je najbolje što mogu napraviti da budem dobra u školi. Potpuno krivi pristup. Trebala me samo pitati kako se ja osjećam... i to je to. Nikakvi savjeti.

Psihijatri koji stvarno nešto analiziraju eventualno postoje u filmovima (govorim o svojim iskustvima). Ovi ostali vrlo površno obrade anamnezu (s mnoštvom krivo shvaćenih činjenica) i onda kljukaju ljude tabletama.

Imala sam samo jedno dobro iskustvo s psihijatricom kad sam bila pratnja jednom prijatelju. Njegova psihijatrica je bila fakat ok. Popričala je s njim o svemu (i sa mnom jer sam došla kao "bliska osoba od povjerenja"), ali mu je na kraju dala tablete i rekla da dođe za mjesec dana na kontrolu umjesto da ga je poslala na psihoterapiju (ja smatram da bi mu to jako pomoglo), ali dobro...

Baš smo našli veselu temu za raspravljati...

Ja prvensveno za razgovor, ali ako je teži slučaj podupirem tablete...

btw. zar nas stvarno ima velik postotak ovdje na forumu koji su išli kod psihologa?

Jako veliki broj ljudi posjećuje/je posjetio psihologa ili psihijatra, samo što to ljudi javno ne iznose jer im je bed da će ih proglasiti poremećenima, ludima... you name it.

meni nikakav problem... kad završi sig contest možemo staviti u sig: BILA SAM KOD PSIHOLOGA I PONOSIM SE TIME

inače, ako niste znali... samo psihojatri, tj liječnici po zakonu u rh mogu imati praksu iz psihoterapije...

Eto. (ali bez pravopisnih grešaka )