Evo, tražili ste, dobili ste. Reklamacije ne uvažavam.
ISTRAKON 2010.!
Moj prvi kon!

Odnosno, drugi kon, ali rekli su mi da se sferakon ne računa iz nekog razloga. Ha dobro, valjda znaju bolje od mene.
Iva i ja smo krenule raaaano ujutro (ideal od 12 sati spavanja potpuno neispunjen taj dan, ali vridilo je) i promijenivši dva vlaka i bus stigosmo u Pazin!
Taj kolodvor je nešto prekrasno. Baš onakav kakav kolodvor treba biti. Zelena nadstrešnica s koje vise lonci sa cvijećem baca sjenu na rustikalne zelene klupe koje svakog putnika mame na odmor i dok tako sjediš, pogled ti luta preko brda i bijelog šljunka i sve je okupano suncem i blaženom tišinom koju narušavaju samo cvrkut ptica i blaga škripa nekog zastarjelog željezničkog mehanizma.
Hm, imam osjećaj da sam se previše o kolodvoru raspisala. Ispričajte me.
Dakle, oprostile smo se s prekrasnim pazinskim kolodvorom i krenule put....erm...put...nečega. Ičega.
Nabasale smo na Zvonka i ekipu što nam je potvrdilo da uistinu jesmo u Pazinu wooohooo! (I ne, tabla na kolodvoru mi nije bila dovoljna.)
Minutu nakon toga stiže Ant bazdeći po alkoholu. Njegovo ranije ustajanje u namjeri da NE bazdi po alkoholu nije urodilo plodom. Navodno se igrala neka igra. Alkoholna. Aha. Zvuči kao izlika.
Nakon nekog vremena odlazimo na koooooon. Ant me naučio kako pravilno zatražiti akreditacije. "Dvije akreditacije, molim." Ant, nikad to ne bih bez tebe uspjela.

Upoznah budućeg muža.

Sav je drag i simpatičan i i i...smije se. Onak...često.

I liči na Brucea, kad vam kažem.

Ugl, sad mogu bez brige pred oltar.
Zdušno prihvaćamo cvicekov prijedlog za ručkom, a po povratku nam se pridružuje i pahuljicaaaaaa. E nisam te fulala ovaj put.

Pahuljica je zaaaaaakon. ^^
I sad počinje dio koji mi je pomalo mutan (nisam se ni približila medici još).
Aha, da! Predavanje o crnim rupama nakon kojeg se maša i dašo prihvaćaju zadaće da nas nauče koreografiju.
Fail.

I za koreografiju i za pokušaj podučavanja. Ok, morate smislit neš bolje. Tj. bilošta bi bilo bolje od ovog...uhm, tražim batine jel?

Mislim da je tu negdje bila neka kava. Dašo me nosi do kafića.

I nisam teška, sumpora mu! I ne treba mi push up! Ok, treba. Fala istoimenom na prosvijetljenju.
Vraćamo se na kon i sljedećih pola sata Oz prčka po konzoli i mijenja pjesme.
Dašo me tjera da plešem bečki/engleski valcer s njim. Nije se nikako mogao odlučiti šta hoće.
Da se iskobeljam iz te neugodne situacije, predlažem još neugodniju.

I tako dašo i ja razmjenjujemo znanja iz aikida i karatea. On
ne zna granicu bola!
Par desetaka vriskova i uganuti zglob kasnije, dašo pokazuje jedan apsolutno prezakon način bacanja ljudi. Je da sam opalila ko blesava nekoliko puta na opće veselje gledatelja, ali sama sam to tražila. Nije baš da "ajde još! još!" možeš protumačit na ikoji drugi način.

Dašo tada kreće gatat. Najbolja gatara u cijeloj galaksiji.

Reko je da ću se udat iz interesa. Kad pomnije razmislim, to je sasvim mog.....hoću reć, ma nikada ja to ne bih.

Ant, Iva i ja se tada upuštamo u captain's log. Ok, ta igra je predobra!
"I tako smo instalirali cloaking field na naš runabout i vozikali se galaksijom skriveni i posada je bila veoma sretna i emocionalna zbog tog pothvata pa su neki davno zaboravljeni osjećaji isplivali i svi su završili u krevetu jedni s drugima. Ali bili smo požudni i ja kao kapetanica sam htjela ostavariti svoju perverzariju no nitko nije htio i ja sam bila onak "omg wtf" O.o, ali jedan čovjek je istupio i rekao "ne" ti možeš ostvariti svoju maštariju s djevojkom s rise"....." ovaj, neću dalje.

(Prihvaćam mogućnost da će ovo biti smiješno samo sudionicima igre.

)
"Osveta je jelo koje se najbolje servira hladno, a bome sam ju takvom i servirao toga dana." LOL



Genijalno...imali smo ekšli koherentne priče. Za razliku od udruge i turbolifta koji vodi na Ferenginar.
Nda....

Hm, daši je tada valjda prekipilo što tolko dugo igramo pa nas je potjerao i opet odlučio gatat.
Negdje oko tog vremena otkrivam medicu. I njen miris. Mmmmmm.......
..........
Gdje sam stala? Aha, medica.
Da, ovaj....dok ja snifam, maša, sov, suiko i oz neš izvode i odjednom mi doleti pitanje od maše: "mirnaaaaa, a šta ti voliš?" I tako sam povezana u nekom čudnom kontekstu s oblacima.

I Bruce Willisom. I oblacima koji liče na njega. I Ozom koji liči na njega. I oblacima koji liče na oza koji.....nda...tak neš.
Zaključujemo da je Asimov najzgodniji u udruzi.

Oz tam sjedi predugo. Svojevoljno.
Maša me odlučuje napit medicama. Neuspješno. (I ta vražja čašica je ostala netaknutom gdje god sam ju ostavila! Al onak...nitko ju nije htio popit kolko god dugo stajala na praaaznom stolu. Pobogu, zar ti ljudi na konvencijama ne piju što god im padne pod ruku? Svašta....

)
Dašo, ant, iva i ja odlazimo na balkon i igramo bocu istine....dezićem.
I imao je poriv špricati nas tim dezićem. Ravno u facu! Mislim da se nadao da će nam neš bit, pa da može zvat hitnu....ili sam izigravat hitnu....brrr....ježim se od pomisli.
A ne ček, prvo je dašo htio da se uhvatimo za ruke i on je izigravao svećenika.
Ovaj...da....Boca istine dakle. Svašta se doznalo

dok se konačno ant nije odvažio na izazov.
Na njegovu žalost, a našu sreću, ivu je dopalo da mu zada izazov. I vidiš anta kak sljedeći trenutak pita nekog lika hoće li spavati s njim.

Tj. barem tako tvrdi. Nitko od nas nije bio kompetentan da ide s njim jer se jel...nismo mogli ustat s poda....od smijeha...
...kao što se vidi iz priloženog...

Ponovno se pridružujemo ekipici. Primjećujem Lea koji se uspio ugurati na LAN partay, no ispada da je on samo čekao nekoga tko će ga osloboditi od pakla konstantnog respawnanja. Ta grozna zadaća dopada mene. No nakon 15 minuta smo bili prvi na rang listi.

Leo, koji nam je ono bio nick. Je*** majki?

Tih pola sata se ničeg ne sjećam osim hrpe headshotova. Mislim da me netko protresao i neš pitao.

Hm....
Noobovi su zatim odlučili promijenit mapu, majku im...
Erm, šta još, šta još. Maša glumi žrtvu. Nitko joj neće pomoć.

Dašo me psuje na znakovnom (to moram naučit).
Potom se Maša raspituje kod nekog lika jel mu treba određeni organ. Ne treba mu. Maša je zadovoljna tim odgovorom.
U da! Trap predlaže da igramo igru koja uključuje prelaženje dvorane dok netko gađa metu strijelom. Ako dobijemo u nogu to je 5 bodova, u trup 10, a u glavu 20. Zaključujemo da nije poštena ta igra.
Evo par slikica:
Ant slika sam sebe dok nitko ne gleda:

Budući muž i ja

Cenzura

Dašo i groupie djevojke

Oko četiri ujutro se vraćamo u sobu.
Ne mogu zaspat jer se netko dere negdje ispod. Ispada da je to maša i co. Valjda je to bilo ono kad je dašo pokušavao napastovat oza. Pitam se dal da se idem derat na njih ili/i im se priključit. Ugl, za tri sata se ustajemo i pravac prekrasni kolodvor.
Sve u svemu, odlično je bilo. Genijalan kon. Vrijedan spavanja i smrzavanja na podu. Definitivno. Sto posto. All ze way.
Volim vas ljudi.
