da vidimo...
Glumom se bavim pa recimo već nekih 7godina...počela sam u Kalvariji (oni davaju samo tečajeve par mj. a onda šup karta) pa sam prešla u Malik-kazalište mladih no grupa mojeg godišta se raspala i tako ja ostala sama sa djecom dve godine mlađe od mene...jednostavno nisam htjela otići jer sam znala da više nemam di drugdje se time baviti i tako ja ostala i napravila prvu pravu predstavu u našem znanom HKD-u zvanu "San ljetne noći".
Bilo je fora jer je uloga bila kao stvorena za mene, igrala sam Prelca tj. Magarca u kojeg se kasnije on pretvori

. Predstava je bila baš simpa, ali ono totalno dječja.
Trema je postojala samo radi teksta, u smislu da li ću što krivo izgovoriti ili nešto sl. No jednom kada bi izletjela na scenu od treme ni traga više
Nakon toga sam radila neko vrijeme sa mlađom djecom i zatim krenula u nove glumačke vode.
Teatar Rubikon

Totalno drugačiji tip kazališta na koji smo svi naučeni. Tu nema više učenja teksta napamet tu je sve svedeno na fizički teatar. Sve je u pokretima i mimici. Naš voditelj sve prepušta nama na stvaranje, on nam samo kaže šta da napravimo i svatko to onda na svoj način prezentira i to kasnije postane dio predstave. U dve godine napravila sam 5 predstava, osvojila brojne nagrade i gostovala u Srbiji i Koreji (slj. godine me i Makedonija čeka).
Treme od kada sam u Rubikonu više nema, ali ono stvarno je nema...smiješno mi je kada sve ove moje cure počnu pričati da im je slabo ili sl. a meni sve ravno
No osjećaj koji uvijek osjetim pred predstavu i koji je ono udarni je onaj kada publika počne ulaziti u dvoranu i kada čuješ onaj šušur iza scene...no to više osjetim pred svaku novu predstavu, kasnije kada ih igram opet to više i nije tako strašno. Kada sam igrala onu dječju predstavu sjećam se da smo svi virili kroz rupe od onih platna što su visila otraga i gledali tko sve ulazi u dvoranu
Volim sve svoje predstave jer koliko god su ove zadnje neobične za publiku svaka ima ono nešto. Ima jedna "Sestre" se zovu i ta je totalna suprotnost svemu fizičkom, totalno usporena ali zato kostimi su pravi (haljine, šminka...). Jedna od zadnjih koju sam napravila je takva da je publika na sceni skupa sa nama...a mi pokušavamo ostvariti nekakav kontakt sa njima...čak i komuniciramo u jednom trenutku...
Najgore je kada se napravi neki FAIL, no baš radi takvog neobičnog tipa predstave ljudi uopće ne skuže to...no zato mi onda znamo biti lude
Sada smo slavili 15.godina rada, odigrali smo svih 5 predstava (tj. ja sam odigrala svih pet, neke su samo četiri a neke samo dve) + još dve koje je radila jedna žena iz Londona isto naša draga članica i pokretačica svega toga
...to je finilo, probe također...slj. je Smederevo u Srbiji i možda u 9. mj. Beograd...a zatim od 10mj. ponovno novi projekti
...ne znam kakav bi mi bio život uz ovu ludnicu od faksa da nema tog kazališta, u većini slučajeva mi dođe kao ispušni ventil i da malo pobjegnem od svega toga...no mrzim kada mi se putovanja potrefe sa ispitnim rokovima...to je onaj najgori dio koji moža jako puno toga zeznuti u životu...ako si loše sreće kao ja

no ipak, ja mislim još jako dugo ostati u ovom kazalištu...sve dok me ne potjeraju
...točkice, za ovako dug post si ti kriva
