Danas sam gledao jednu emisiju koja je govorila o iskustvima ljudi koji su doživjeli kliničku smrt i afilaktički šok.
To me ponukalo da otvorim ovu temu. Naime, oni govore o smrti kao nečemu od čega ne bi trebali imati strah jer je poslije sve divno i krasno tj. da se nađe u jednom smirenom prostoru gdje vlada sklad i slično. Ja sam imao u obitelji slučaj tako nečega tj. slučaj kliničke smrti. Ljudi koji su doživjeli takvo iskustvo govore da su im se životi promijenili i da se ne boje smrti.

Pitam se tko želi umrijet? Tko želi na ovome svijetu ne živjet? Svakome je bilo živjeti.

E, ja trenutno imam iskustvo na rubu smrti

Um... ali ta iskustva se vrlo lako objasne najobičnijim porastom ugljikovog dioksida u krvi, iliti nedovoljnom opskrbom kisikom. Ponovnim radom srca to stanje se vraća u normalno... Nikakva vantjelesna iskustva. Najobičnija kemija.

Mislim da je strah od smrti sasvim normalan i evolucijski logičan. Da se ne bojimo smrti prečesto bismo se izlagali opasnostima i onda cijela priča o produženju vrste pada vodu. Strah od smrti nemaju ljudi koji su proživjeli neku traumu (npr. ratni PTSP-ovci koji zbog neke traume imaju devijaciju u tom smjeru pa se npr. izlažu vrlo pogibeljnim situacijama).

A život poslije smrti... Mislim da smo ga izmislili kako bi se utješili. Ako nekoga veseli, neka vjeruje. Meni je sasvim ok i spoznaja da ću se raspasti na molekule i nastaviti kružiti kroz biosferu (osim ako me ne istresu iz urne zbog glupog zakona ). To ne znači da mi je pomisao na smrt privlačna. Jednostavno mislim da trebamo iskoristiti vrijeme koje smo dobili u ovom obličju najbolje što možemo. Da ni za čim ne žališ kad se zadnji put budeš rastajao od zvijezda, rekoa bi A.B.Š.

Lol. Zašto ljudi imaju potrebu sve racionalno objašnjavat?

To tako ubija čaroliju. Dajte ono, opustite se.

Iz istog razloga zbog kojeg neki ljudi nemaju potrebu nešto racionalno objašnjavati već smatrati to nešto čarolijom.
U biti, radimo istu stvar - objašnjavamo - samo nam je metodologija drugačija.

A ovaj, sad sam ispala ko da sam zalutala iz Mračnog doba i nazivam oluju Božjim gnjevom.

Ma meni su ponekad zanimljiva ta racionalna objasnjenja kad zavrse prakticki sa zakljuckom da je covjek dozivio nekakvo iskustvo kao posljedicu klinicke smrti i zadovoljno kazu kako je to objasnjenje.

S druge strane nitko od onih koji vjeruju u nesto vise nece nijekati da je iskustvo posljedica klinicke smrti, tako da ne vidim uvijek tu trijumf razuma nad mastom.

Hm? Gdje to si tako ispala? Nisam stekla takav dojam o tebi iz prethodnih postova.

Ma ono, možda sam ti previše izvadila iz konteksta.

I tend to do that.

Kako ugasit svijest

Prvo pitanje je kakva transformacija percepcije se događa nakon smrti a druga stvar je odlaze li mozda informacije u prirodu i uokolo pa defacto postaje kolektivna svijest sve ili se događa kakva reinkarnacija u vidu spajanja sa novorođenom svijesti ..jednostavno smrt je misterija ali ne u fizickom smislu nego u psiho-mentalnom smislu , jer nevirujen da se postojanje moze ugasit

@Mirna ... neobično mi je da smrt povezuješ s riječi "čarolija"?

Ehm... lako je moguće da je sve to posljedica jedinstvenog stanja svijesti nastalom nedostatkom kisika i drugim promjenama koje nastaju u tom periodu kratke "kliničke" smrti.

Također, danas se zna da određena osjetila mogu pohranjivati informacije neovisno o mozgu, pa mi je zanimljiva teorija (koja mi sad pala na pamet) da ljudi nisu DOŽIVJELI ta iskustva, već im je samo mozak na taj način uspio posložiti informacije koje su naknadno "vraćene" iz organa u mozak, a "doživljene" su samo od strane organa a ne i svijesno (ili s dušom, ili kako to već želite nazvati)
Ako to povežemo sa sličnim situacijama kad mozak uslijed šoka nedostatak informacija nadogradi s maštom, možda tako dobijemo to "iskustvo s one strane"

Bez obzira na sve, fora su ove nove teorije koje povezuju kvantnu fiziku i filozofiju, tj. da kada umremo da se vraćamo u nekakvo "jedinstvo" od kuda smo i došli... ili tako nešto

Čitao sam one Moodyjeve knjige dok sam bio mali (12-13 godina) i bilo mi je zanimljivo....
Danas nekako..... nije da me uopće ne zanima, već se radije koncentriram na životne, a ne na smrtne teme

(joj sad kad netko opet dođe sr***ati da pametujem, iznosim svoje mišljenje pod činjenice i da sam protiv nekakvog toka rasprave )

Krivo sam neshvaćena.

Mislila sam da se neke stvari ne mogu racionalizirati suhoparnom znanošću koja forsa svoja objašnjenja svuda.

Iskreno, zalutala sam u ovoj logici i nisam sigurna da kužim što si htio reći.
Da pojasnim na što sam mislila (ako se komentar uopće odnosio na moj post). Mentalno iskustvo (bilokakvo) je posljedica biokemijskih reakcija i električnih impulsa u našem tijelu. Prema toj logici ne vidim razliku između iskustva zaljubljenosti, pospanosti ili sanjanja od iskustva na rubu smrti. Samo što je stimulans u slučaju iskustva na rubu smrti... pa... rub smrti (smrt = kolaps homeostaze organizma) pa ga ljudi zbog toga doživljavaju kao nešto dramatično različito. Ne vidim gdje je tu začarani krug u racionalnom objašnjenju.

Slažem se da se ne može sve objasniti znanošću, o tome sam napisao tone teksta o onoj raspravi o Mišaku i "znanost" vs "pseudoznanost"

Da se ne ponavljam, samo ću konstatirati da vjerujem u znanost, ALI isto tako smatram da ako se nešto ZA SADA ne može dokazati kao činjenica, da se to ne smije automatski odbaciti kao nevaljalo.

Ma u biti nisam direktno komentira tvoj post, vise sam bio inspiriran njime.

A u biti sam htio ukazati na razliku izmedju objasnjenja nastanka nekeog iskustva i interpretaciju istog.
Iskustva na granici smrti su podrucje u kojem ljudi cesto puta nastoje ponuditi univerzalno objasnjenje u sklopu jedinstvenog svjetonazora, ipak, meni se cini da to obicno ne funkcionira.

Objasnjenje pozadinskih biokemijskih procesa ne donosi interpretaciju, dok se objasnjenje ne moze naci u nekakvim misticnim interpretacijama, da to tako nazovem.